U POTRAZI ZA ODGOVORIMA, Slavica BakšajU POTRAZI ZA ODGOVORIMA, Slavica Bakšaj
Oznaka: W-0520

U POTRAZI ZA ODGOVORIMA, Slavica Bakšaj


Sažetak:


Život je učionica. Stalno učimo. Što naučimo – dijelimo. Samo tada naše učenje ima smisla.

Postoje dvije škole u kojima učimo.

Škola o kojoj ja pričam je škola života. Rođenjem, prvo dobijemo zvanje i poslanje. Onda, nesigurnim koracima, krenemo u školu učiti. Traje jedno cijelo putovanje od Istoka prema Zapadu.

Na jednom dijelu puta pohađamo i onu drugu, „svjetovnu“ školu. U toj školi, usko profilirano, stječemo znanja i, naravno, sukladno naučenomu, zvanja. Ona nas na jedan način uče kako biti i opstati u materijalnom svijetu.

Moralno i duhovno su opreka materijalnom, ali za opstanak  prvoga, neophodno je drugo. Što to znači? Svjesnost i jednog i drugog kao potrebu opstanka sada i ovdje, s tim da je materijalno neophodno za sada i ovdje, dok je za naše poslanstvo potrebno moralno kao put ka duhovnom. Čovjek koji nema i ne živi po moralnim načelima, ne može naučiti osnove duhovnoga.

Svaki od nas je dom u kojem stanuje duša. Kada otvaramo vrata nečijeg doma, budimo pažljivi. Budimo nježni. Idimo polako. Kao posjetitelj, kada nam se odškrinu vrata nečijeg doma, recimo mu hvala, za svaki dio doma svoga koji nam pokaže. Poštujte i uvažavajte odaje koje ne otvara. One su njegovo utočište.

Često se pitamo što je to sreća. Sreća je nešto što imamo (imati znači postojati), a čega smo najmanje svjesni! To nije poklon zamotan u šarenom celofanu. Sreća je nešto što tražiš tako dugo dok ne postaneš svjestan da ono što tražiš imaš. Sreća je sedefasta nit, istkana od milijun sitnica, skrita u zjenici oka, živa u toplini duše. Kad znamo što je sreća, naravno da se pitamo što je ljubav. Kad naučimo da je prvi poklon koji smo rođenjem dobili ljubav, naučimo da postoji ljubav koja se sanja i ljubav koja se živi. Biti ljubav znači biti ono zvanje, koje si rođenjem odabrao. Čovjek! 

Imati i pripadati, a ne znati, jest najčešće ono što nas vodi dalje. Tražiti. Tražimo od prvog udaha, preko prvoga koraka, od Istoka sve do Zapada, do zalaska Sunaca i zadnjeg izdaha. Kad se rodimo, svjesno i nesvjesno odrađujemo svoje poslanje. Na kraju školovanja, svjesni usvajanja i neznanja, odlazimo našim učiteljima. Oni će nam reći ili pokazati, što i koliko smo naučili. Što smo trebali, a nismo!

Život koji dobijemo na dar, ljubav koju dobijemo na poklon, je ono što nas vodi. Nesvjesnost poslanstva je put ka svjesnom i spoznaji. Ne ovdje, nego tamo u paralelnim svjetovima.

Kad bismo znali? Kad bismo mogli? Što nas čeka?

Da, istina je. To su pitanja koja si često postavljamo. Dobro je što odgovore ne znamo. Zato ih tražimo.

Postoje greške kojih smo svjesni odmah i najčešće se daju popraviti. Greške čijeg postojanja smo svjesni nakon dugo vremena, trajne su, bez obzira na to što su učinjene nesvjesno.

Najveće i najteže greške su one, koje napravimo u najboljoj namjeri. 

Gdje je problem?

Svi mi, htjeli bi biti svjesni i bezgrešni. Preslika idealnoga. Kad naučimo da je nesvjesno put ka svjesnom, kad naučimo da bezgrešni ne postoje, tada s razumijevanjem zavolimo druge, zavolimo sebe, baš onakvima kakvi jesmo. Zašto? Zato što je idealno nerealno, znači da ne postoji. Važno je biti i postojati s onima koji su tu, s tobom. Od jednih možeš naučiti što je to dobro, lijepo i humano, od drugih što je to manje lijepo, nehumano.

Što, kako i koliko učiš, ovisi isključivo o tome što je zapisano u tvojem poslanstvu.

Stvarnost!?

Stvarnost u sebi nosi nedoumice, pitanja, dileme. U takvoj stvarnosti često imate želju prepustiti se i odustati. Zašto to ne činimo? Uvijek postoji netko zbog koga se dižete, idete dalje. Netko zbog koga je vrijedno dignuti se, ići dalje, ne odustati. Dilema je jedan neobičan dio životnog puta koji vas pokoleba, dok želja i nada zajedno sa znatiželjom, razlog zbog kojega idete dalje. Ne odustajete.

Stvarnost ili svijet mašte?

Film nije prva scena. Film je scenarij koji kroz sliku i riječi priča priču. 

Tako je i u ljubavi. Ljubav nije ona prva slika mladosti i ljepote. Ljubav nastaje jedino i onda kada naučimo da slika blijedi. Slika jest ista, samo što je vrijeme na noj ostavilo trag. Malo je požutjela, malo ispucala. Rubovi su joj okrhnuti. Ali, da! To je ona ista slika koju nosite u svom novčaniku, ista ona slika koju kad pogledate i osjetite nježnost je slika osobe koju nosite u svom srcu. Okrhnuta? Ispucala? Da. To je ono što sliku čini posebnom, jedinstvenom i nezamjenjivom. Slika koja ima neprocjenjivu vrijednost.

Kad postanemo svjesni važnosti onoga što imamo?

Samo i onda, ako si damo dovoljno vremena i truda, samo onda ako smo spremni napraviti odmak, okrenuti se, pogledati... vidjeti i viđeno razumjeti. Postoje vama dragi ljudi od kojih nikada ne želite, ne možete, niti ne smijete napraviti odmak. Oni su tu, uz tebe, s tobom, dio tebe. Napraviš li odmak od njih, napravio si odmak od sebe. Ne pripadati sebi, znači ne pripadati drugima, jednostavno ne postojati. Pripadnost vrsti, rodu, zajednici, obitelji je ono što čini jedno učenje smislenim. Tako bi trebalo biti!? Ako tako jest, onda je baš tako kako treba biti. Ne možeš bježati od svoje sjene. Ne možeš bježati od svoje duše. Oni od kojih ne bježiš, tvoja su svjetlost. U svjetlosti je istina. U istini spoznaja. U spoznaji ljubav!

Da bismo dalje učili, tamo gdje možemo, napravimo odmak. Napravite li fizički odmak, vrlo brzo naučite tko su oni koji su te doživjeli i voljeli, baš onakvim kakav jesi. Nema tih daljina i tih godina koje vas udaljavaju jedne od drugih. Uvijek ste povezani na drugačiji način. To je prijateljstvo koje je ljubav, usprkos i unatoč vremenu koje je rijekom proteklo.

Sve ono što putem nađemo, najčešće ne tražeći, ima veliku vrijednost. Nismo je svjesni, ali znamo da je tu, s tobom, da postoji. Svjesnost postojanja nađenoga, je cilj kojem ste stigli vođeni onim prvostečenim zvanjem, naučeno poslanjem.

Kako se odmaknuti?

Za to ne treba daleko putovati. Dovoljno je samo vratiti se, na one iste proplanke na kojima ste odrastali. Sjesti na obalu rijeke, na kojoj ste nekada, sjedeći blizu izvoru, sjedili i pitali se kuda rijeka teče. Kad dođete na proplanak, pitate se je li to onaj proplanak isti. Kad pogledate u daljinu, kad osjetite svježinu, znate. Da, to je onaj proplanak isti, na kojem ste naučili da jeka dugo putuje. Zašto ste se vratili na onaj isti proplanak, baš u jesen? Na isto mjesto, u istom onom vremenu, u kojem ste kroz ogoljelo granje naučili, da postoji prolaznost? Zašto sada, sjedeći na obali rijeke, sjedite bliže ušću?

Gledate i vidite da je rijeka uža i plića, što je ušću bliža, sve je mirnija i blaža! To je svjesnost postojanja u vremenu kroz koje prolazimo.

Ne prolazi vrijeme, nego ljudi. Trag u vremenu kojim prolaze, neki ostavljaju kao spomen ili pečat ili obilježje. Svejedno. Ti i takvi ljudi pišu povijest. U manjini su.

Svi mi, ostali, svoje postojanje, ostavljamo kao tragove. Tragove slijede oni koji ostaju iza nas, nastavljajući tamo gdje smo mi stali.

Život i ono što ga čini onakvim kakav jest!?

Život je izmjena dana i noći, opreka dobra i zla. Život su izmjene godišnjih doba. Putujemo zajedno sa Zemljom, dodirujući zvijezde, kupajući se u mjesečini, igrajući se pjenom na nepreglednom morskom valu. Život je i vulkan koji miruje i koji eruptira, život je i kiša i oluja. Jedino što je važno jest biti i postojati u igri svjetlosti i sjene. Ne. Ne vrtimo se u krug, nego idemo, padamo i dižemo se, slijedeći zacrtani put.

Što znači biti i postojati? Što je to svjesnost?

Igrajući se razbacanim stranicama sjećanja, prateći trag duše svoje, na jednoj od njih nađoh napisano: „Ja jesam! Ja postojim! Ja razumijem! Ja volim!“ Izgleda sebično, ponavljati i naglašavati Ja. Ali nije tako! Tako dugo, dokle god na glas ne kažete: „Ja jesam. Ja postojim. Ja razumijem i volim.“, tako dugo niste svjesni svojega jastva i svojega poslanstava.

Koje je naše poslanstvo? 

Biti i postojati. Učiti i naučiti. Naučeno podijeliti, ne kao nauk, nego kao naučeno. Kao Spoznaju. 

Bilješka o autorici:

Pisac je žena zrele dobi, rođena na najljepšem mjestu na svijetu – na brijegu, gdje zvijezde čuvaš u krilu, dok mjesec stoji ponad glave. Tek danas, s odmakom vremena, s razumijevanjem, može, želi i priča o vremenu odrastanja. Danas, dok priča o sebi, kaže da je 3D žena.  

Ključne riječi: Izazovi,biti i postojati, ovdje i sada,svjesno, nesvjesno,poslanstvo, duh, duša, duhovnost, produhovljenost, razumijevanje, djetinjstvo, muškarci, žene,brak, ljubav,obitelj, pitanja, učenja, odgovori , svjesnost,spoznaje...pouke ,poruke, kroz priče učeno i naučeno. Imati i znati.....dijeliti...

E-mail: Slavica Bakšaj

Naslov: U potrazi za odgovorima
Autorica: Slavica Bakšaj
Broj stranica: 152
Nakladnik: REDAK
Godina izdanja: 2016.
ISBN: 978-953-336-321-9
Tisak: digitalni tisak knjiga - print na zahtjev 


Kako naručiti knjigu? Proces online kupovine jednako funkcionira za sve kupce, s jedinom razlikom u tome što što kupci iz inozemstva za područje dostave moraju odabrati "Europa" ili "Ostale zemlje svijeta", a za vrstu plaćanja WSPay (kreditna kartica) ili Virmanom (bankovni transfer).

Molimo kliknite ovdje za detaljni vodič kroz proces narudžbe ili nas kontaktirajte za više informacija.

 

Sažetak: Život je učionica. Stalno učimo. Što naučimo – dijelimo. Samo tada naše učenje ima smisla.

                Postoje dvije škole u kojima učimo.

Škola o kojoj ja pričam je škola života. Rođenjem, prvo dobijemo zvanje i poslanje. Onda, nesigurnim koracima, krenemo u školu učiti. Traje jedno cijelo putovanje od Istoka prema Zapadu.

                Na jednom dijelu puta pohađamo i onu drugu, „svjetovnu“ školu. U toj školi, usko profilirano, stječemo znanja i, naravno, sukladno naučenomu, zvanja. Ona nas na jedan način uče kako biti i opstati u materijalnom svijetu.

                 Moralno i duhovno su opreka materijalnom, ali za opstanak  prvoga, neophodno je drugo. Što to znači? Svjesnost i jednog i drugog kao potrebu opstanka sada i ovdje, s tim da je materijalno neophodno za sada i ovdje, dok je za naše poslanstvo potrebno moralno kao put ka duhovnom. Čovjek koji nema i ne živi po moralnim načelima, ne može naučiti osnove duhovnoga.

                Svaki od nas je dom u kojem stanuje duša. Kada otvaramo vrata nečijeg doma, budimo pažljivi. Budimo nježni. Idimo polako. Kao posjetioc, kada nam se odškrinu vrata nečijeg doma, recimo mu hvala, za svaki dio doma svoga, koji nam pokaže. Poštujte i uvažavajte odaje koje ne otvara. One su njegovo utočište.

                Često se pitamo što je to sreća. Sreća je nešto što imamo (imati znači postojati), a čega smo najmanje svjesni! To nije poklon zamotan u šarenom celofanu. Sreća je nešto što tražiš tako dugo dok ne postaneš svjestan da ono što tražiš imaš. Sreća je sedefasta nit, istkana od milijun sitnica, skrita u zjenici oka, živa u toplini duše. Kad znamo što je sreća, naravno da se pitamo što je ljubav. Kad naučimo da je prvi poklon koji smo rođenjem dobili ljubav, naučimo da postoji ljubav koja se sanja i ljubav koja se živi. Biti ljubav znači biti ono zvanje, koje si rođenjem odabrao. Čovjek!

                Imati i pripadati, a ne znati, jest najčešće ono što nas vodi dalje. Tražiti. Tražimo od prvog udaha, preko prvoga koraka, od Istoka sve do Zapada, do zalaska Sunaca i zadnjeg izdaha. Kad se rodimo, svjesno i nesvjesno odrađujemo svoje poslanje. Na kraju školovanja, svjesni usvajanja i neznanja, odlazimo našim učiteljima. Oni će nam reći ili pokazati, što i koliko smo naučili. Što smo trebali, a nismo!

Život koji dobijemo na dar, ljubav koju dobijemo na poklon, je ono što nas vodi. Nesvjesnost poslanstva je put ka svjesnom i spoznaji. Ne ovdje, nego tamo u paralelnim svjetovima.

Kad bismo znali? Kad bismo mogli? Što nas čeka?

Da, istina je. To su pitanja koja si često postavljamo. Dobro je što odgovore ne znamo. Zato ih tražimo.

Postoje greške kojih smo svjesni odmah i najčešće se daju popraviti. Greške čijeg postojanja smo svjesni nakon dugo vremena, trajne su, bez obzira na to što su učinjene nesvjesno.

Najveće i najteže greške su one, koje napravimo u najboljoj namjeri.

                Gdje je problem?

Svi mi, htjeli bi biti svjesni i bezgrešni. Preslika idealnoga. Kad naučimo da je nesvjesno put ka svjesnom, kad naučimo da bezgrešni ne postoje, tada s razumijevanjem zavolimo druge, zavolimo sebe, baš onakvima kakvi jesmo. Zašto? Zato što je idealno nerealno, znači da ne postoji. Važno je biti i postojati s onima koji su tu, s tobom. Od jednih možeš naučiti što je to dobro, lijepo i humano, od drugih što je to manje lijepo, nehumano.

Što, kako i koliko učiš, ovisi isključivo o tome što je zapisano u tvojem poslanstvu.

                Stvarnost!?

Stvarnost u sebi nosi nedounice, pitanja, dileme. U takvoj stvarnosti često imate želju prepustiti se i odustati. Zaštoto ne činimo? Uvijek postoji netko zbog koga se dižete, idete dalje. Netko zbog koga je vrijedno dignuti se, ići dalje, ne odustati. Dilema je jedan neobičan dio životnog puta koji vas pokoleba, dok želja i nada zajedno sa znatiželjom, razlog zbog kojega idete dalje. Ne odustajete.

                Stvarnost ili svijet mašte?

Film nije prva scena. Film je scenarij koji kroz sliku i riječi priča priču.

Tako je i u ljubavi. Ljubav nije ona prva slika mladosti i ljepote. Ljubav nastaje jedino i onda kada naučimo da slika blijedi. Slika jest ista, samo što je vrijeme na noj ostavilo trag. Malo je požutjela, malo ispucala. Rubovi su joj okrhnuti. Ali, da! To je ona ista slika koju nosite u svom novčaniku, ista ona slika koju kad pogledate i osjetite nježnost je slika osobe koju nosite u svom srcu. Okrhnuta? Ispucala? Da. To je ono što sliku čini posebnom, jedinstvenom i nezamjenjivom. Slika koja ima neprocjenjivu vrijednost.

                Kad postanemo svjesni važnosti onoga što imamo?

Samo i onda, ako si damo dovoljno vremena i truda, samo onda ako smo spremni napraviti odmak, okrenuti se, pogledati... vidjeti i viđeno razumjeti. Postoje vama dragi ljudi od kojih nikada ne želite, ne možete, niti ne smijete napraviti odmak. Oni su tu, uz tebe, s tobom, dio tebe. Napraviš li odmak od njih, napravio si odmak od sebe. Ne pripadati sebi, znači ne pripadati drugima, jednostavno ne postojati. Pripadnost vrsti, rodu, zajednici, obitelji je ono što čini jedno učenje smislenim. Tako bi trebalo biti!? Ako tako jest, onda je baš tako kako treba biti. Ne možeš bježati od svoje sjene. Ne možeš bježati od svoje duše. Oni od kojih ne bježiš, tvoja su svjetlost. U svjetlosti je istina. U istini spoznaja. U spoznaji ljubav!

Da bismo dalje učili, tamo gdje možemo, napravimo odmak. Napravite li fizički odmak, vrlo brzo naučite tko su oni koji su te doživjeli i voljeli, baš onakvim kakav jesi. Nema tih daljina i tih godina koje vas udaljavaju jedne od drugih. Uvijek ste povezani na drugačiji način. To je prijateljstvo koje je ljubav, usprkos i unatoč vremenu koje je rijekom proteklo.

                  Sve ono što putem nađemo, najčešće ne tražeći, ima veliku vrijednost. Nismo je svjesni, ali znamo da je tu, s tobom, da postoji. Svjesnost postojanja nađenoga, je cilj kojem ste stigli vođeni onim prvostečenim zvanjem, naučeno poslanjem.

                Kako se odmaknuti?

Za to ne treba daleko putovati. Dovoljno je samo vratiti se, na one iste proplanke na kojima ste odrastali. Sjesti na obalu rijeke, na kojoj ste nekada, sjedeći blizu izvoru, sjedili i pitali se kuda rijeka teče. Kad dođete na proplanak, pitate se je li to onaj proplanak isti. Kad pogledate u daljinu, kad osjetite svježinu, znate. Da, to je onaj proplanak isti, na kojem ste naučili da jeka dugo putuje. Zašto ste se vratili na onaj isti proplanak, baš u jesen? Na isto mjesto, u istom onom vremenu, u kojem ste kroz ogoljelo granje naučili, da postoji prolaznost? Zašto sada, sjedeći na obali rijeke, sjedite bliže ušću?

Gledate i vidite da je rijeka uža i plića

Dužina proizvoda : 0.0000 in
Širina proizvoda: 0.0000 in
Visina proizvoda: 0.0000 in
Težina proizvoda: 0.0000 lb
Pakiranje proizvoda: 0.0000
Trenutno nema recenzija za ovaj proizvod.